Prije uporabe dobro razmisliti

nedjelja, 22.02.2015.

Pribor za pozitivnu nedjelju

1. Dovoljno sati sna
2. Uspješno protezanje u krevetu
3. Topla i mirisna kava
4. Još malo ljenčarenja u pidžami
5. Mala prepirka s nestrpljivim psom koji ne može dočekati kraj ispijanja kave
6. Kapitulacija i šetnja
7 Zadovoljstvo u spoznaji da slijedeći sati pripadaju meni i mojoj obitelji

22.02.2015. u 09:39 • 7 KomentaraPrint#

četvrtak, 19.02.2015.

Neće posa´ uteć´!

Prije mnogo godina bila sam pripravnica u jednom uredu. Kao što to biva, srela sam svakojake osobe. Danas pišem zbog jedne drage osobe koja je često znala reći ovo iz naslova. Kada je prvi puta izrekla ovu znakovitu rečenicu, shvatila sam je bukvalno i pogrešno, misleći kako sam nabasala na osobu koja izbjegava zadatke i prakticira tipičnu fjaku svoga kraja.

Opaska: neki zločesti ljudi s predrasudama tvrde da smo i mi Slavonci usporeni, fjakasti i tromi. Ne bih to mogla potvrditi jer nisam imala sreću raditi u takvim sredinama.

Moja poslavonjena Dalmatinka postala je mojom neslužbenom mentoricom i vrlo brzo mi je otkrila pravo značenje svoje izreke. Prvih dana me zbunjivala proturječnost njezinog stava i upornosti i volje u poslu. Pored toga, svaki posao je izvršila kvalitetno. I kako sad to? Situacija se razjasnila u trenucima kad god bi u ured naišao neki hiperaktivni paničar ili "grebator" koji bi pokušavao ubrzati poslove ili podvalio svoj posao nekom drugome. Tada bi moja Marija energično, bez ikakve dvojbe odbijala svaki pokušaj tovarenja posla na njezina ili moja leđa.

U kasnijim godinama često mi se znalo dogoditi da, ometena zbivanjima, zaboravim provesti u djelo ovu najvažniju lekciju koju sam naučila. Ipak, kad se jednom nešto nauči, izronit će kad-tad na površinu. Zato danas pokušavam kad god je moguće odbiti svaku nepotrebnu "loptu" koja bi me omela u kvalitetnom obavljanju posla. Promijenila sam više radnih mjesta i sredina i sa zadovoljstvom ustvrdila kako postoje neka univerzalna pravila za opstanak.

Ljudi znaju biti negativno zarazni i u trenu vas uvesti u njihovu igru, na vašu štetu. Takvo što nastojim izbjeći. Doživljavala sam situacije nepotrebnog stresa zbog tuđih mjerila, a i viđala kako neki drugi ljudi pucaju zbog istog razloga.

Znam da na mnogim radnim mjestima ovo nije lako provesti u život, ali zaista vjerujem da od samog početka treba postaviti svoje granice.
Marija, hvala ti!

19.02.2015. u 16:36 • 4 KomentaraPrint#

petak, 06.02.2015.

Štapovi

Volim reklame iliti promidžbene poruke. Smatram ih rezervnim humorističnim programom. Moram biti sasvim precizna i reći da ih volim do njihovog drugog ili trećeg emitiranja. Poslije toga kao i svaki pametan stanovnik ovog planeta za vrijeme njihova trajanja obavljam neke druge stvari.
Najviše volim premijere: prvo emitiranje uopće ili prvo koje ja opažam.
Moja sinoćnja premijera bio je štap za selfieje. Ne mogu se načuditi kako su selfie-manijaci do sada egzistirali bez ove naprave. Vjerojatno će vrijeme pokazati kako je ovaj izum ravan izumu kotača, kvantnom skoku ili nečemu sličnome.
Zamišljam hrpetine selfieljubaca kako pješice, na biciklu, u javnom prijevozu, u osobnom prijevozu, liftovima, uredima, školama itd. itd. vješto barataju štapovima s "nabodenim" pametnim telefončićima, kao mažoretkinje, ne bi li uhvatili zgodan moment sebe samih ili u duetu s nekim bližnjim. Prolaznici, suradnici i suputnici će se blagonaklono odmicati kako bi svojom suradnjom omogućili stvaranje nove i uspješnije generacije selfieja.
Slutim kako će početi nicati i tečajevi za svladavanje tehnike selfie štapova u 6-8 stupnjeva, s certifikatom.

Oznake: reklame

06.02.2015. u 19:22 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 01.02.2015.

Zaglavljeni u adolescenciji

- Ne razlikuju iskrenu pohvalu od laskanja.
- Trebaju tuđe laskanje da ih podigne i pomogne im preživjeti dan.
- Sa 30+ (u beskonačno) ovise o tuđoj procjeni.
- Jedva dočekaju prilliku da netko časti ili se nešto dijeli besplatno.
- Nešto ih iznutra bocka da se gurnu na "početak reda" na tuđu štetu.
- Uvrijede što ih zbog kršenja tuđih prava ukore.
- Preglasni su i ne vide u tome ništa loše.
- Na gornjim mjestima rang-liste su im ljudi sa zaleđem moći i novca.
- Duhovna hrana im je: "Tko, koga, kada, zašto, s kim, koliko košta?"
- Neistomišljenike smatrju smrtnim neprijateljima.

- Neistomišljenici ih zaobilaze u širokom luku kako bi održali dan pozitivnim.


01.02.2015. u 17:09 • 6 KomentaraPrint#

nedjelja, 18.01.2015.

Dobra vila - svakodnevna crtica iz autobusa

Jasno je, koristim javni prijevoz. Uz smiješak shvaćam da je po mjerilima nekih ljudi ovo također jedna od crtica ili kvačica koja me svrstava negdje na njihovoj listi.
Zanimljivo, na Zapadu (a mi u Hrvatskoj ovaj pojam koristimo za zemlje koje čak i nisu zapadno i mašemo njime kao barjakom) je ljudima u nekom gradu jednostavnije stići od točke A do točke B javnim prijevozom, jer je cijela gnjavaža automobilom preveliki stres.
Ali ne, mi još uvijek prolazimo pubertetsku materijalističku fazu u kojoj je auto fora i točka. Makar nas pretjecali i kvrcali isto tako nervozni vozači, gnjavili semafori, policajci i bezobrazni pješaci i bicikisti koji iskaču iza grma. Smetaju nam u vožnji, mobiteliranju i psovanju - štoviše, ovo posljednje i pospješuju.
Natrag u bus. Kao stalni klijent ovog prijevoznog sredstva, već sam razvila unutarnji senzorski sistem tko je tko u njemu i što mogu očekivati od pojedinog suputnika.
Prema mom iskustvu nema toliko mnogo gnjavatora koliko bi se čovjek mogao nadati. Razlog tomu je možda i činjenica da svaka ptica leti svome jatu - naime i mi putnici se već detektiramo i biramo kraj koga ćemo sjesti, stati ili se stisnuti (ovo zadnje je najčešće)!
Zapravo moj današnji upis posvećujem jednoj ugodnoj gospođi i dami koja zaista zaslužuje ovakvo oslovljavanje. Neki dan u vrijeme bez gužve sjela je do mene i na njenu inicijativu smo započele razgovor u trajanju od desetak minuta.
Podsjetila me na stare fotografije iz albuma mojih roditelja, negdje iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Mnogi bi taj stil odjeće nazvali staromodnim, ali meni se ipak više sviđa riječ klasika. Dugi kaput, čizmice, rukavice u tonu kaputa, decentna torbica, uredna frizura. Ništa posebno, a opet posve posebno.
Inicirala je razgovor pričom o svojoj djeci i unucima, ali niti najmanje napadno. U svega nekoliko riječi doznala sam gotovo sve bitno o njezinoj obitelji, a što je još važnije, svaka riječ je dokazivala koliko ih voli i koliko neopterećeno posjećuje svoj mlađi dio obitelji. Jednostano, a profinjeno.
Rijetko se sreće netko tko tako zna razgovarati, točno dozirati riječi i reći najbitnije. Kulturno i uz prirodan smijeh kada priča o zgodama s unucima.

Staroj gospođi zahvaljujem na društvu, na tome što mi je skratila vrijeme vožnje kući i sasvim odagnala težak umor tog dana. Tko kaže da dobre vile ne postoje i među običnim smrtnicima?

Oznake: ljudi

18.01.2015. u 16:41 • 4 KomentaraPrint#

srijeda, 24.12.2014.

Zahvala Grinchu

Postoje neke stvari, riječi, postupci i pričice koje naizgled djeluju naivno i nerealno. Ipak, kad se raskopa brdo gorčine i blaziranosti koje svatko od nas nagomila tijekom svojih godina i životnih avantura, onda ni najnaivnije stvari nisu tako bezazlene već do kraja istinite.
Konkretno, mislim na Grincha koji se zavaravao mišlju da krade Božić. Tko god mi pokuša sugerirati kako je to pričica za djecu, osporit ću mu. Mi odrasli, stariji i stari smo ništa drugo nego djeca. Gleda li nas netko sa strane, može primijetiti kako se isto tako djetinjasto spotičemo o situacije u kojima bismo trebali biti zreli. Svakodnevno padamo na ispitima ljudskosti i empatije. I sve to još i nije tako zlo ako ponešto naučiš iz svega. Blago onima koji uspiju učiti i naučiti iz svog života.
Mislim da Božić treba čestitati i svim Grinchevima koje poznajemo i koji su aktivni cijele godine i bez kojih dobri ljudi ne bi mogli u potpunosti biti ono što jesu.
Svako zlo za neko dobro. I dobro je da je tako.

Oznake: Božić

24.12.2014. u 00:32 • 2 KomentaraPrint#

četvrtak, 27.11.2014.

Otkuda klipovi, a nitko nije krunio kukuruz?


U očima mlade generacije ja sam Metuzalem, ili barem aspirant na to mjesto. U svoju obranu mogu reći kako se ipak svojski trudim i prihvaćam sve munjevite promjene koje se zbivaju, jer sam potpuno svjesna da je danas takvo vrijeme. Nisam od onih koji vape za prošlošću kao zlatnim dobom u koje se želim vratiti kao u majčino okrilje.
Budimo realni, reče Kazo, ta prošlost je imala svojih debelih slabosti, ali nisam nikako za to da je u potpunosti odbacimo. Ljudi moji, valjda je u njoj bilo i nečega dobroga! Priznajem polet i stručnost mlade generacije, ali nikada neću priznati i odobriti negativizam i totalno gaženje svega što ne nosi privjesak današnjice i mladosti.
Onih davnih dana kada sam bila početnica, bilo je normalno da mi početnici kao takvi uglavnom držimo jezik za zubima i šutimo i pričekamo nekoliko godinica dok ne steknemo kakvo-takvo iskustvo koje bi nam dalo za pravo da kažemo koju. Ni to nije bilo u redu. Mladog čovjeka treba uvijek saslušati i uvažiti, bilo to i prvoga radnog dana u životu. Ipak, postoji nešto što tom mladom čovjeku treba zamjeriti. Uvijek. Neprihvaćanje i nepoštovanje radne i kolegijalne etike. Ubijte me i zgazite, jer ovo što propovijedam danas nije „in“, ali ja ću i dalje ostati pri svome jer to je karika koja nedostaje. Nedostatak empatije i višak krvoločnosti.
Opisat ću najsvježiji primjer iz svoje svakodnevice. Nekoliko osoba koje su pred mirovinom ili na pragu nje. Odlaze, polako se iskapčaju, prikupljaju papire i vjerojatno u sebi podvlače neke crte i odvaguju svoj korak, pitaju se je li malo preuranjen ili ne, rezimiraju koliko su toga kvalitetnog ostavile…
U istoj toj radnoj sredini nekoliko je osoba koje bi mogle biti potencijalni nasljednici. Prekrasno. Ovo je rečeno bez ironije. Dakle, te mlade osobe imaju neka novija i svježija znanja i predivan radni elan. Slutite jedan „ali“. Upravo stiže. Isti ti nasljednici vide što se zbiva i odmah ubacuju u četvrtu brzinu i naglo startaju. Pronalaze zamjerke.
Istim tim starijim osobama. Ništa čudno, kad bismo se svi zainatili i išli uokolo istražujući svoje supatnike svih generacija na poslu, pronašli bismo desetke propusta. Kad bismo. Trebamo li? Prepuštam odgovor pametnijima …
Vraćam se na četvrtu brzinu. Pronašli smo (su) pukotine u radu i glasno ih iznosimo i negodujemo. Pri tome uopće ne vodimo računa o nekoj široj slici: koliko toga i koje kvalitete je ugrađeno u radnu sredinu upravo rukama i trudom istih tih onemoćalih starijih. I to onih godina, kada su bili isto tako mladi i poletni, potom u svojim zrelijim godinama pa i sada pred kraj. Ali ne, to uopće nije važno, važno je da se propust dogodio sada, u proteklu godinu ili dvije. To je strašno, zar ne? Zgazimo ih do kraja, šutnimo u stranu jer ništa ne valjaju.
Mlade snage jako dobro opažaju i njima se to zaista nikada ne može i neće dogoditi. Kada zasnuju obitelj, kada stignu mala djeca, bolovanja zbog njege djece, problemi s životnim partnerima, školovanjem djece, starim roditeljima, nadolazećim klimakterijem ili andropauzom….
Ne, njima se to nikada neće dogoditi! Uvijek će ostati mladi, puni snage, inovativni, bezgrešni itd …



27.11.2014. u 08:21 • 6 KomentaraPrint#

subota, 22.11.2014.

Dva crna oka

Shvatila sam kako sam nepravedno propustila spomenuti moje, poslije obitelji, najdraže biće na svijetu. Kao i svaki pomalo zaluđeni ljubitelj pasa, otkad ga imam, ne prepoznajem se. Kao ni već spomenuti članovi obitelji.

Nakon četiri godine boravka kod nas, mali bijeli smotuljak je potpuno preuzeo vlast nad nama. Čudna je to interakcija, treneri pasa bi nam našli jako mnogo zamjerki i primjera njegovog svojatanja teritorija i još koječega, ali nama to ne smeta. U konačnici se ipak zna tko je gazda, sluša nas, razumije i poštuje, ali je svjestan naše slabosti prema njemu.
Točno zna ocijeniti gdje i kada prestaje granica njegove razmaženosti, a tada podvije rep i zbriše iza naslonjača. I onda poslije sigurnog broja minuta lagano proviri van omirisati je li zrak čist i obično se mirno premjesti na jedno od svojih brojnih rezerviranih mjesta uz znakoviti uzdah ("Što im je bilo da su se toliko razgalamili?")
U njegovom malom tijelu je veliki i srčani duh, obranu našeg praga smatra svojom svetom dužnošću, bez obzira na veličinu gosta i samoga sebe!

Oznake: kućni ljubimci

22.11.2014. u 16:17 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 16.11.2014.

Bajka o kolateralnim žrtvama

Živjeli nekoć, a žive i danas, vrijedni Mali ljudi. Pomalo naivni, pomalo zastarjeli, pomalo na rubu izumiranja, jer vole svoj posao, a povremene poteškoće prihvaćaju kao dio neke šire slike, jer, Bože moj, tko to danas nema problema u životu ?
No da ne bi ostalo na uvodu i bez dostojnog zapleta, rutina Malih ljudi prekinuta je. U današnja vremena ne može se živjeti po strani, ne ide to tako !
Za potrebe ove priče recimo da Mali ljudi žive u jednoj nizini. Geografski gledano, svaka nizina negdje prestaje, pa tako i ova završava tik do jedne omanje visoravni na kojoj žive Veliki ljudi. Njih je manje. Stoga neki Maleni ljudi često pomisle kako na visoravni ima dosta mjesta ili pak da postojeće Velike treba otjerati jer ne rade tamo gore ništa pametnoga!
Takvi planovi često se ostvaruju nekakvim, bilo kakvim oblikom ratovanja. Tako su jednoga dana ambiciozni Mali počeli verbalni rat. Tako se to i radi, prvo ćemo se ogledati u nekim mirnijim aktivnostima, kao dva pijetla. Ako se jedan uplaši, onaj jači će kukuriknuti, zalepetati krilima i rat će brzo završiti.
Kada je počelo šepurenje, preostali Mali ljudi su, što iz znatiželje, što iz nemogućnosti ignoriranja sukoba, počeli pratiti zbivanja. Vrlo brzo se pokazalo da su Mali jako šaroliko društvance. Nekima se ratovanje jako svidjelo i pomislili su kako bi i oni mogli dobiti svoju krišku visoravni, ili barem pokoju egzotičnu voćkicu s nje. Druga skupina željela je ostati neutralna i pokušala je gledati cijelu tu zbrku kao neki dobar film.
Međutim, ni to ne ide tako. Lepetanje perjem i kukurikanje nije dostatno za rješavanje sukoba, pa su ubrzo počeli letjeti projektili ispaljivani iz svakojakog oružja kojim su raspolagali Veliki i pretendenti na Velike. Zna se da ni najbolji topnik nije uvijek precizan i da svaki rat ima svojih kolateralnih žrtava. Osim toga, djelujući po principu maloga prsta i cijele ruke, zaraćene strane su se osokolile i proširile zone svoga interesa van visoravni, u uvjerenju da baš svi moraju stati pod nečije okrilje. Po mogućnosti njihovo, po mišljenju obiju strana.
Mali ljudi željni voćkica brzo su navukli uniforme svog favorita i tako se profilirala jedna strana. Vrlo brzo im je počela ići na živce činjenica što je preostala grupica Malih uporno odbijala svrstati se. Počeli su vršiti pritisak na nju, a ovi tvrdoglavci su naivno mislili kako će moći preživjeti ovaj rat u neutralnosti. Na žalost, prevarili su se. Pokazalo se da je nemoguće neometano nastaviti raditi svoj posao u takvom okruženju. Konkretni, a i psihološki rat zaista iscrpljuje snagu, jer nije lako raditi kada ne znaš hoće li te s koje strane pogoditi metak ili će te netko zaskočiti. Samo prava budala bi i dalje mirno sjedila..
I tako, Mali ljudi nisu znali proizvoditi oružje, rukovati njime, niti su imali debele veze s tvorničarima oružja i bojnih otrova. Mogli su uraditi samo jednu stvar, prihvatiti psihološki rat. Počeli su ga vrlo brzo, oglasivši se, tražeći svoja elementarna prava, da ih se sasluša, poštedi gađanja i da im se dopusti izricanje vlastitog mišljenja, za koje do sad nitko nije pitao a niti ga očekivao.
Na istoj toj prijelomnoj točki ratovanja tim Velikih često osjeti potrebu za saveznicima i vidi tračak svjetla u Malima koji se do sada nisu svrstavali. Ne treba skrivati činjenicu da Veliki i dalje štite svoje interese, ali kako nemaju dovoljno sljedbenika, prihvatit će i one koji im nisu možda potpuno po ukusu, ali takve probleme rješavamo naknadno, zar ne? Ili, kako to već biva: povuci-potegni-drži-ne-daj-popusti-zategni.
Sve je to bilo jasno i Malim ljudima: u životu se sklapaju svakojaka savezništva, ali njima nije bilo do navlačenja novih uniformi, željeli su zadržati svoja civilna odijela. To je najteža opcija od sviju: ostati svoj i plivati protiv struje, a pustiti Velike u svoju blizinu samo ako idu u tvome smjeru, barem dio puta i - samo ako su čuli za Ženevske konvencije.
Novi su svrgnuli stare s vlasti, ali priča nije završila, jer ratovi nikada ne završavaju, okončavaju se samo bitke i između njih nastaju raznolika vremena zatišja. Tko je pobijedio? Opet nitko, ili – svaka od strana tvrdi za sebe da je pobjednik, bilo stvarni bilo moralni.
Najzanimljivije od svega toga je što poslije svake bitke ili rata bivši i sadašnji Veliki malo toga nauče. Samo igraju igru kojoj se ne vidi kraj i čini ih beskrajno sretnima, jer za drugo i ne znaju. Pobjednici misle da su osvojili svoju najdražu igračku, a pobijeđeni se tješe taktikom kiselog grožđa.
Mali ljudi i dalje plaćaju, svatko svoju cijenu: igrači moraju biti sretni zbog pobjede jer su im i vođe sretni. Osim toga, kako bi uživali u plodovima svog priklanjanja Velikima, morat će tu svoju buduću sreću i odrađivati i tek povremeno pojesti pokoju bananu (ili limun) s visoravni, kada im ih dobace Veliki. Ovi drugi, mali individualci, plaćat će svoj dio zbog tvrdoglavosti i „bedastoće“:
Dobit će povremeno jezikovu juhu, ali zar se išta promijenilo? Zapravo ne i nekako im je draže tako. Radit će i dalje svoj posao jer su tako navikli. Veliki će imati osjećaj da ovi rade za njih i prema njihovim zapovijedima, S vremena na vrijeme Veliki će Male pomalo iznervirati prisjećajući se svojeg vojevanja, igrajući se novoosvojenim igračkama i kradući od Malih misli koje im se učine pametnima. Do slijedećeg rata, jer se pokraj nizine i visoravni nalazi jedan sasvim drugačiji krajolik sa sasvim novim ljudima.



Oznake: politika

16.11.2014. u 21:12 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 13.11.2014.

Hajde vi budite dobri cijelu godinu! Ili:Božić na vlastiti način

Oko nas se događa toliko ružnih stvari da je teško ostati smiren. I onda ... približi se vrijeme Božića i shvatite kako ne možete proživjeti ni Došašće, niti Božić onako kako ste vi to zamislili.

Zapravo, izgubite se u svemu i teško ispod hrpe nepotrebne kramarije uopće možete iskopati kako biste to zapravo htjeli proživjeti to vrijeme.
Pomalo se ježim od već predviđenog slijeda događanja: prvi katalozi s dalekoistočnim božićnim artiklima već su počeli stizati . Ne znam za ostale, ali kod mene ateriraju u plavu kantu. Ne mogu ... nemam snage listati, gledati i računati. Zapravo ... znam tko mi je drag, tko što voli i što ću kupiti, ako uopće kupim, jer nekima će biti dovoljno zajednički provedeno vrijeme.

Prvi ponuđači svega i svačega već su me počeli oslovljavati na ulici i nuditi humanitarne kalendare, čestitke i ostalo, tako da, ako kažem "Hvala! i produžim, ispadam ništarija koja ne želi pomoći. Jasno, treba možda još i podviknuti zamnom, neka svi čuju kako sam bešćutna. Moram li svima pričati, ili nabaviti majicu s natpisom koji govori o tome kako postoje ljudi kojima pomažem, ne samo u prosincu.

Osim toga, uzet ću si pravo da u istom tom prosincu nekoliko dana budem tužna i neraspoložena, jer tko kaže kako svi moramo biti presretni, ljubazni i nasmiješeni jer, eto, za koji dan će se čuti zviždaljka koja svima nalaže da budu dobri i plemeniti. Dobrota na zapovijed. Što je s ostalih jedanaest mjeseci dragi moji božićni glumci?

Volim kad je grad osvijetljen, još više volim kada u to vrijeme padne snijeg, volim smijeh i žamor, ali ne volim isforsiranost. Volim kad mi priđe netko drag i iskreno stisne ruku, ali bježim od ljudi koji mi se izdaleka namješteno smiju i trče kako bi mi udijelili božićni poljubac, a u travnju ili srpnju me niti ne poznaju!

13.11.2014. u 16:25 • 4 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< veljača, 2015  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Ne naučiš li ništa, idući ti je život jednak sadašnjem, ista ograničenja i iste poteškoće koje treba nadvladati.
(Richard Bach, Galeb Jonathan Livingston)

Linkovi